Klović se vraća doma

Smatrate li sebe kulturnom osobom? Pohađate li i one manje poznate kulturne događaje ili ste jedni od onih koji će otići na neki razvikani događaj samo zato što je eto, must see? Poslije toga ste spremni danima pričati o tome, kao da je to najbolja stvar koju ste ikada doživjeli?

Ma ne brinite, nisam ovdje vas kritiziram ili pak prosvijetlim zašto je važno biti kulturno obrazovan. 

Kao prava Dalmatinka nisam baš navikla ići po izložbama, priredbama i sličnim manifestacijama koje bi me kulturno uzdigle.  Išla sam po koncertima, ali to se baš i ne može nazvati uzdizanjem, kamoli kulturnim. 

Jučer sam, sasvim slučajno, otišla na izložbu Julija Klovića. Već sam bila u Klovićevim dvorima, ali na nekoj sasvim drugačijoj izložbi. 

Naziv ove izložbe je "Julije Klović- najveći miniaturist renesanse", i traje sve do 20.1.2013. Cijena? Prava sitnica - 40kn! Pa i nije baš sitnica za studentski džep, ali nećemo o tome sad. 

Izložba je  postavljena u nekoliko prostorija sa svim važnijim Klovićevim djelima i sve je bilo nekako miniaturno. Svjetla su bila prigušena, a slike osvjetljene malenim svjetlima - kao što možete vidjeti na fotografijama. Ne bi mi smetalo da su velika svjetla bila upaljena, no očito je njima to bilo važno. Za potpuni doživljaj pobrinula se jedna mlada dama koja nas je vodila u obilazak i detaljno opisala sve što se nalazilo u prostorijama. Za nju mogu samo reći - Ona zna znanje! 

Tijekom obilaska palo mi je na pamet da bih mogla napraviti nekoliko fotografija i napraviti post o ovome pa sam to i učinila. Zadnji puta, kad sam bila, slikanje nije bilo dozvoljeno, ali sam ipak odlučila pokušati. Nakon što sam napravila nekoliko fotki prišao mi je jedan od zaposlenika i i zamolio me da spremim fotoaparat. Očito mu to nije bilo dovoljno pa je upozorio voditeljicu na mene. Malo reći da sam se osjećala kao kriminalac. Ove četiri fotografije su jedine uspjele! :)

Nakon što sam bila prisiljena odustati od fotkanja, posvetila sam se razgledavanju... i razmišljanju. Nedavno mi je prijateljica pričala kako ju je oduševila nekakva apstraktna izložba. Sjećam se da me se radovi ni najmanje nisu dojmili jer jednostavno ne cijenim takvu vrstu umjetnosti. Teško da žutu točku na bijelom papiru ili dvije kose linije mogu smatrati nekakvom umjetnošću, a da ne pričam o nekakvim mrljama koje i malo dijete može napraviti. 

Klović je nešto sasvim drugačije. Njegove miniature su stvarno nešto posebno. Izdaleka ne izgledaju tako, dok se ne približite..a kad se približite.. Njegova djela su tako detaljno napravljena da vam uopće ne bude jasno kako mu je to išlo za rukom. Onda kad se sjetite da je stvarao za vrijeme renesanse, oduševljenje bude još veće. Giorgio Vasari, koji je i sam bio umjenik, pisao je životopise tadašnjih umjetnika, među ostalima i Klovićev. U svojem djelu napisao kako je Michelangelo bio Klovićev najdraži umjetnik, te je svoja djela radio po uzoru na njegova. Klovića su kasnije prozvali Michelangelom miniatura. Najpoznatije njegovo djelo je Časoslov Farnsese, koje je u biti molitvena knjiga. Replika te knjige je predstavljena na izložbi, no, nažalost, nisam ju uspjela uslikati. 

Izložba je definitivno bila vrijedna gledanja. Trebala sam, zapravo, pretpostaviti da će mi se svidjeti, ipak mi je renesansa najdraže doba.

Lijepo je kad se nečiji rad tako cijeni, samo, šteta što se to najčešće dogodi kad autor već premine. Tko zna, možda će i moja djela netko ovako gledati..obložena staklom, bez mogućnosti fotografiranja. Tko zna..

Prvo konvergentno iskustvo

Ako sam išta naučila na ovom faksu, onda je to da se moraš javljati i javljati za praćenje raznih događaja, skupova, radionica, konferencija itd.. Nisam od onih koji vole da ih profesori upamte, ali sam svakako od onih kojima uvijek, na kraju, fali bod, ili dva, do veće ocjene. Ove godine sam odlučila - prijavljujem se na sve! 

Prva takva prilika pružila mi se na kolegiju Konvergencija medija. Profesorica je spomenula nekakvu konferenciju na kojoj će gostovati američki predavači, a ja sam odlučila da bih ju mogla popratiti fotografijom, koja mi je inače hobi. Tada nisam ni znala što me čeka. Svi smo mislili kako će taj događaj trajati  jedan dan, odradit ćemo posao, skupit bodove i to je to... moram li reći da smo se prevarili? Saznali smo da konferencija traje tri dana, te da će biti potrebno puno više od kratkog izvještaja i par fotkica s mjesta događaja. Ma nije nas profesorica prevarila, prevarili smo se sami. 

"Tradicionalne vrijednosti u novomedijskom okruženju" bio je naziv ove regionalne, medijske konferencije koju je organiziralo američko veleposlanstvo u RH, u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom i Fakultetom političkih znanosti. Trajala je od 15.11. - 17.11., a gostovali su Joe Bergantino, stručnjak za istraživačko novinarstvo, Dan Gillmor, stručnjak za građansko novinarstvo i Joshua Benton s Harvarda. Otvaranje konferencije proteklo je glatko. Gosti su došli na FPZG, obratio im se dekan Nenad Zakošek, američki ambasador Kenneth Merten te Zdenko Duka, predsjednik HND-a. Dio publike je slušao govore, dio je stalno gledao na sat, a nas 18 je prenosilo otvaranje na svim mogućim medijima. 

Iza scene

Drugi dan je uslijedilo ono teže. Konferencija se održavala u HND-u, pa su nam tako oni osigurali laptope, bilježnice, kemijske, struju, hranu, piće.. ali ono najvažnije nije radilo - internet! Konferencija je počela, predavači su bili spremni sa svojim prezentacijama, a moja ekipa je lagano ludila. Čudom sam se spojila na neku, sasvim lijevu, mrežu i moja veza je radila. Video ekipa je imala drugi problem. Jedna, od dvije kamere nije radila, što je značilo da dvoje ljudi ostaje bez posla. Radijska ekipa nije mogla spojiti live stream, a twitteraši i fesjbukovci su već bili na rubu živaca. Nekoliko kolega je privremeno "posudilo" svoj wirelles s Iphone-a pa je ekipa, kako-tako, počela s radom. Panika je lagano popuštala, a Internet je uskoro popravljen, pa je i svim našim problemima došao kraj. Živjeli tehničari!

Radijska ekipa

 Moj zadatak je bio fotografirati govornike, goste, novinare iz susjednih zemalja, te nas same. Taj zadatak su imale još dvije kolegice, Tara i Oriana. Trebale smo slikom obojiti postove kolegica koje su člancima izvještavale što se događalo u dvorani.

Prof. Joshua Benton s prof. Dan Gillmorom

Prof. Daria Marjanović s prof. Joe Bergantinom

Promatrala sam "svoje"  ljude tijekom Konferencije i moram priznati da su mi djelovali sasvim profesionalno, a tek treći dan.. Treći dan smo već znali svoje uloge i , usuđujem se reći, odradili smo ih maestralno. Postovi su ažurirani na vrijeme, radio i video stream je prenosio Konferenciju, a napravili su i kratke intervjue s gostima, kao i s nama koji smo sudjelovali u prenošenju.  Twitter je taj dan imao rekordan broj tweetova, s profila "Televizija Student", a Facebook je prenosio ono najosnovnije, dok su se fotografije brzinom munje stavljale na zajednički drive. Na kraju dana gosti su nam čestitali na dobro obavljenom poslu, profesorica nas ishvalila, a mi smo se osjećali jednim korakom bliže budućoj karijeri.

Posebne  pohvale idu ekipi cateringa koji su se brinuli o tome da ne ostanemo gladni i žedni. :)

Od silne brige o fotografijama nisam uspjela poslušati sve što su naši gosti govorili, što mi je jako žao. Jedna od onih izjava koje su mi ušle u uho bila je i ova Bentonova, nad kojom su se neki od nas zamislili. Poslušajte što on kaže o pokretanju vlastitog novinarskog portala!