Šoping u Grazu

Svoj zadnji post posvećujem najvećoj ženskoj radosti - šopingu! :)

Sjećam se da su moji, dok sam bila mlađa, često putovali u Trst i uvijek bi se vraćali punih ruku. Tada nisam razumjela zašto moraju ići tako daleko da bi kupili komad robe kada to mogu napraviti i doma. Budući da sam sada odrasla, shvaćam ih u potpunosti. I tako se upravo spremam na put u Graz, s prijateljicama. Da se razumijemo, ne možemo si priuštiti baš pravo trošenje, ali zato možemo pokoju krpicu. Čudno je kako kupnja samo jedne nove stvari, pa makar to bio lak za nokte ili prsten, ima terapeutsko djelovanje.

Sniženja

Početkom prosinca, svi trgovci, po svojim izlozima, lijepe postere s navedenim popustima koje možete ostvariti u njihovim dućanima. Kako bi privukli ljude služe se malim trikovima, kao što je stavljanje najvećeg popusta u sredinu, a ovih nižih oko njega. Ukoliko niste iskušnjara i ne zagledate se dobro moglo bi vam promaknuti ono sitnim slovima. Popust DO 50% ili 70%! Stoga se često dogodi da uđete u prodavaonicu s nadom da ćete stvarno nešto i naći, a onda se dogodi neizbježno..razočarate se. Samo nekoliko artikala bude  toliko sniženo. Ne pomaže vam ni ogroman natpis "SALE" kada se unutra, vrlo vjerojatno, nećete usrećiti.

Jednodnevno šoping putovanje

Moje drage kolegice i ja odlučile smo sreću okušati u Grazu. Uvijek slušamo one kuloarske priče da je vani roba bolja od ove naše, pa smo to odlučile provjeriti. Zadnjih par godina turističke agencije nude jednodnevna putovanja do Graza i natrag u Zagreb, za svega 100kn. Mislite da se isplati? Mi smatramo da da! I ako ne naiđemo na velika sniženja, barem će nam noge vidjeti puta, a ovu svotu novca si možemo izdvojiti. 

Plakat na busu

Kako je organizirano putovanje?

Autobus kreće s Glavnog kolodvora u ranim jutarnjim satima, točnije u 6h. Nakon što gospođa iz agencije, a  i vozač, kraj vašeg imena stave kvačicu možete ući u autobus (naša agencija je jučer imala dva puna autobusa, tako  da im se očito isplate ovakvi izleti). Nedugo zatim dođete do slovenske granice, na kojoj ste, naravno, uvijek sumnjivi, a jednom kad prođete nju, slobodni ste ljudi. Na izlet u Graz možete otići svaki tjedan od čet-subote, a najpopularnije vrijeme za to je ovo siječanjsko, kada su sniženja najveća. U Grazu ostajete do 17h, a u Zagrebu ste već oko 20:30h. 

Slovenska carina

Suočavanje s popustima

Bilo je kako smo i očekivale. Na svim dućanima stajali su veliki natpisi s određenim popustima, a bilo je i onih FINAL SALE. Autobus staje u dva trgovačka centra prije negoli ode do grada. Putnici imaju pravo biranja, ukoliko žele, mogu ostati cijeli dan u jednome od ta dva centra, a po povratku se autobus vraća po njih. Postoji čak nekoliko kombinacija, a mi smo izabrale do ostanemo (na određeno vrijeme) u prvom centru, Seiersbergu, pa smo se kasnije prevezli do samog Graza. U tom centru smo obavile većinu šopinga, ali smo se tamo i  najviše razočarale. Samo dio asortimana, koji nije baš nešto posebno, bio je snižen. Većina robe je nekako oštećena, tako da takvu nismo htjele niti probavati, ali ipak nismo otišle praznih ruku. Kupile smo nekoliko majica i košulja po €5 i €3, malo jeftine bižuterije i to je bilo to. Nismo nosile puno novca, tako da nam veliki šoping i nije bio u planu. Drugi centar je West, u kojem se nalazi IKEA, i to je jedno od najpopularnijih odredišta naših šopingholičara. Puno ljudi se vratilo s lampama, stolicama, ormarićima, posteljinom itd.

Naš "ulov"

Šetnja gradom (dodatak)

Budući da smo šopingiranje ostavile iza sebe, popodne smo potrošile na šetnju gradom. Kako je centar grada malen, brzo smo ga obišle, ALI mojoj prijateljici Valentini je palo na pamet penjanje do Schlossberga, malene utvrde na brijegu, u samom centru Graza. Iako smo joj prigovarale zbog penjanja, nismo požalile što smo otišle gore. :) S utvrde se vidi cijeli grad, a zrak je jako čist. Odradile smo photosession na vrhu, malo razgledale i vratile se natrag na bus. 

Zaključak: Jednodnevno putovanje do Graza, za 100 kuna,  svakako se isplati. Svi ćete se složiti da cijena nije velika, a uz mogućnost kupovine po nižim cijenama dobijete i mogućnost razgledavanja grada. Kako grad nije velik, stignete otići i na ručak u jedan iz raznovrsne ponude restorana, a i posjetiti gore navedenu utvrdu. Otići do Graza možete uvijek. Bilo u šoping, bilo na izlet s prijateljicama ili romantični izlet s dečkom. Ukoliko još niste, otiđite na to putovanje! :)

Ana Juričević - urednica programa Radio Save

Ana Juričević studentica je 3. godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.u Zagrebu. Trenutno je na smjeru Televizija, a, od nove školske godine, radi kao urednica programa na Radio Sava. Radio je s radom počeo prošle godine, a sjedište mu je u studentskom domu, Stjepan Radić. Ana je, zbog širokog spektra obaveza, hobija i studiranja bila i prvi Superstudent u emisiji Akademska četvrt, na TVS-u.

1. Kako si došla do rada na Radio Savi?

Prošle akademske godine dvojica prijatelja su pokušavala stvoriti nekakav oblik radijskog emitiranja iz sobe. Od puke šale iz sobe došlo je do ozbiljne ideje o pokretanju radija. Zanimalo me od samog početka kako se uključiti u to. Pitala sam i eto me. 

2. Koji je bio tvoj prvi posao na radiju i kako si došla do mjesta urednice?

U početku sam vodila emisiju „Šalim se“ zajedno s Matejom Nenadić, koja danas vodi glazbenu listu radija, odnosno emisiju „Ritam Save“. Emisija je bila zabavnog tipa, sa željama i pozdravima. Osim toga, rado sam dolazila, gotovo svakodnevno stavljati glazbu da radiju koja je ponekad bila prepuštena samom kompjuteru da bira, pa je bilo svega i cajki i onog što nismo htjeli da se pušta. Do mjesta urednice sam došla na prijedlog Studentskog odbora na Savi koji me, uz Leu Vukić, predložio da budem odgovorna za program na radiju. Prihvatila sam i sad sam urednica skoro 4 mjeseca.

3. Koliko vas trenutno radi na tom projektu i kako se slažete međusobno?

Trenutno ima  nas 20 koji smo stalno aktivni. Ima i onih koji trenutno, zbog ostalih obaveza, nemaju vremena konstantno biti uključeni, ali nam  stoje na raspolaganju i naša vrata su za  njih uvijek otvorena.  Bez pretjerivanja, slažemo se odlično. Ako se i pojave nesuglasice, riješe se odmah. 

Playlista

4. Kakav program nudite slušateljima?
  Program je raznolik, ali ne i potpun. Treba nam ljudi. Zasad postoje dvije glazbene emisije, emisija o znanosti, sportu, Erasmusu i razmjeni studenata, snimke vjeronauka don Damira Stojića, debatna emisija, emisija o izlascima i ponudama za izlaske, emisija o studentima bitnim temama. U planu su nam još dvije emisije, jedna glazbena i jedna zabavno opuštenog stila. Nadamo se da ćemo uskoro krenuti i s njima.

5. Kako izgleda jedan dan na radiju?
Svaki dan na radiju je različit, a u biti isti. Svaki dan je neka druga emisija, ili više njih u eteru. Urednici emisija, koji su i voditelji, pripremaju svoje emisije i onda ih izvode u predviđenom terminu pojedine emisije. Netko od tehničke podrške, a ima nas jako malo, bude im tonski realizator. No, kako idemo naprijed tako su se i sami voditelji naučili koristiti tehnikom. 

Ana s kolegom Darkom

6. Misliš li da će Radio Sava opstati? Kolika vam je slušanost?
Pratimo slušanost koja varira od doba dana i emisije. Uvijek je veća kad je opuštenija emisija i kad je nešto studentima blisko i zanimljivo. Samo se nadamo da će slušanost porasti, da će se što više ljudi uključiti i da ćemo uskoro postati puno ozbiljniji, pa će nas se tako i shvaćati. Svaki početak je težak i jasno mi je da ako se ne uključe i mlađe generacije i što više ljudi da je opstanak teško moguć. Ali ima nas dosta vrijednih koji se trudimo pa se nadam da će sve biti kako planiramo. Naše nade su da, od ovoga što sad imamo, Radio Sava jednog dana postane pravi studentski radio.

7. Budući da si 3. godina studija novinarstva (na kojoj se bira smjer), izabrala si smjer Televizija, a radiš na radiju. Koji su tvoji planovi za budućnost?
  Mislim da je televizija moj smjer. Vizualni sam tip osobe. Vidim stvari kroz objektiv, pa mislim da mi to nekako i više leži. Radio više volim kao nešto što opušta i zabavlja, ništa previše ozbiljno. Takav tip radijskog programa najčešće i slušam. Ipak, nikad se ne zna gdje će me put odvesti. Možda se nakon 10 godina predomislim i osnujem vlastiti radio. :)

Beskućništvo u Zagrebu

Sve do nedavno pojam beskućništva u Hrvatskoj nije se spominjao. Zadnjih nekoliko godina sve je više ljudi koji prose na ulicama, spavaju u haustorima zgrada, po klupama u parkovima, hodaju poderani i plavih, mrzlih ruku. Ljudi bez obitelji, posla i krova nad glavom. Beskućnici.

Priča o Željku

Jedan od zagrebačkih beskućnika je i Željko Benić. Željko je u Zagreb došao prije tri godine, kada je ostao bez posla, a od nedavno je ostao i  bez kreveta u prihvatilištu. Željko se bavi prodajom časopisa Ulične svjetljke, o kojem sam već pisala. Njegov trenutni krevet su tramvajske i autobusne sjedalice, iako je na ulici znao imati problema, izgleda da vozači imaju suosjećanja.

  "Dobri su vozači, daju mi da spavam u tramvaju i autobusu..ne diraju me." 

Željko na distribuciji časopisa

Svoju priču podijelio je samnom kada sam radila prilog o Uličnim svjetiljkama, za Televiziju Student. 

Buđenje empatije

Moram priznati da nisam bila dobar novinar tada, slušala sam ga i nije mi bilo svejedno. Zamišljala sam ga kako spava sjedeći, u tramvaju, dok sam ja ležala na svome krevetu. Domska soba nije ništa posebno, ali barem imam krov nad glavom. Razmišljala sam o tom čovjeku cijelu noć i smišljala način kako da mu pomognem. Smišljala sam i smišljala dok nisam saznala da je sam otišao iz prihvatilišta. Nije mi bilo jasno zašto bi itko napustio mjesto gdje ima krevet, čistu posteljinu i što je najvažnije, krov nad glavom. Ipak, nisam upoznata sa cijelom situacijom pa ga ne mogu kritizirati jer, ipak, svatko ima svoje razloge. Potaknuta Željkovim primjerom odlučila sam nešto napraviti. Kako ne bi ispalo da sam puna riječi, a nigdje djela, prešutjet ću o čemu se radi.

Željko tijekom intervjua, s koordinatoricom volontera u Uličnim svjetiljkama, Margaretom

Problemi beskućnika u Zagrebu 

Mnogi od nas beskućnike doživljavavamo na loš način. Imamo predrasude o njima, kao i o svim ostalim marginalnim grupama. Većina tih predrasuda je vjerojatno točna. Velika većina njih, ako ne i svatko, je sama kriva za svoju situaciju. Što zbog lošeg "baratanja s novcem", što zbog alkohola, što zbog loših odnosa s obitelji. Ljudi nemaju obveze prema njima, ali grad zato ima. Zakonom o socijalnoj skrbi grad je dužan:

".. sukladno financijskim mogućnostima, poticati i osigurati građanima na svojem području druge oblike materijalnih pomoći i potpora kao što je prehrana u pučkim kuhinjama, privremeni smještaj beskućnika u prihvatilište, smještaj osoba koje primaju pomoć za uzdržavanje u socijalne stanove.."

Procjenjuje se da, samo u Zagrebu, postoji 500-tinjak beskućnika, dok neki tvrde da ih ima i više. 73% ove socijalno najugroženije skupine čine muškarci, prosječne dobi od 57 godina, a većina ih se nikad nije ženila. Polovica ih svoje primarne obiteljske i materijalne odnose smatra lošima, a skitnja i besposličarenje je zastupljeno u gotovo 70% slučajeva. Unatoč sveopćem mišljenju, beskućnici nisu nepismeni. Većina njih ima srednju stručnu spremu doh ih samo 9% nije obrazovano. Ovaj podatak dokazuje i to da članke za časopis Ulične svjetiljke pišu sami beskućnici. 

Slika preuzeta s portala zagrebancija.com

Smještaj i hrana
Zagreb je osigurao nekoliko prihvatilšta za beskućnike od kojih ono u Heinzelovoj nudi 84 ležaja. Kada se zbroji sav kapacitet očito je da mjesta za sve nema. Veliki problem beskućnicima je taj što nemaju adresu na kojoj bi bili prijavljeni, a budući da nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu ni socijalnu pomoć. 
Beskućnici se mogu hraniti u Pučkoj kuhinji Grada Zagreba, u Cerskoj i Branimirovoj za koju im treba uputnica Centra za socijalnu skrb. Kako ih većina ne prima socijalnu pomoć, ne mogu dobiti ni tu uputnicu pa se hrane na drugim lokacijama, na kojima nije potrebna nikakva uputnica. 

Zaključak: Beskućnici su osjetljiva tema o kojoj bi se dalo još, najmanje ovoliko, napisati. Većina njih je sama kriva za svoju sudbinu no besmisleno je da jedan glavni grad ne osigurava dovoljan smještaj za ljude koji se nađu u takvoj situaciji. Beskućništvo je, u Zagrebu, dobilo jednu, skroz novu, dimenziju. Umjesto da im pomogne, država im dozvoljava da postanu jedan, novi sloj društva koji postaje opće prihvaćen. Problem beskućništva je poznat u cijelom svijetu, no jedna malena država, kao što je Hrvatska, ne bi sebi trebala dozvoliti ovoliki broj socijalno ugroženih osoba, jer čak i zatvorenici imaju osiguran smještaj.


Za kraj ostavljam nešto na što sam naišla u Istanbulu..ovo je bio jedinstven slučaj!