Šoping u Grazu

Svoj zadnji post posvećujem najvećoj ženskoj radosti - šopingu! :)

Sjećam se da su moji, dok sam bila mlađa, često putovali u Trst i uvijek bi se vraćali punih ruku. Tada nisam razumjela zašto moraju ići tako daleko da bi kupili komad robe kada to mogu napraviti i doma. Budući da sam sada odrasla, shvaćam ih u potpunosti. I tako se upravo spremam na put u Graz, s prijateljicama. Da se razumijemo, ne možemo si priuštiti baš pravo trošenje, ali zato možemo pokoju krpicu. Čudno je kako kupnja samo jedne nove stvari, pa makar to bio lak za nokte ili prsten, ima terapeutsko djelovanje.

Sniženja

Početkom prosinca, svi trgovci, po svojim izlozima, lijepe postere s navedenim popustima koje možete ostvariti u njihovim dućanima. Kako bi privukli ljude služe se malim trikovima, kao što je stavljanje najvećeg popusta u sredinu, a ovih nižih oko njega. Ukoliko niste iskušnjara i ne zagledate se dobro moglo bi vam promaknuti ono sitnim slovima. Popust DO 50% ili 70%! Stoga se često dogodi da uđete u prodavaonicu s nadom da ćete stvarno nešto i naći, a onda se dogodi neizbježno..razočarate se. Samo nekoliko artikala bude  toliko sniženo. Ne pomaže vam ni ogroman natpis "SALE" kada se unutra, vrlo vjerojatno, nećete usrećiti.

Jednodnevno šoping putovanje

Moje drage kolegice i ja odlučile smo sreću okušati u Grazu. Uvijek slušamo one kuloarske priče da je vani roba bolja od ove naše, pa smo to odlučile provjeriti. Zadnjih par godina turističke agencije nude jednodnevna putovanja do Graza i natrag u Zagreb, za svega 100kn. Mislite da se isplati? Mi smatramo da da! I ako ne naiđemo na velika sniženja, barem će nam noge vidjeti puta, a ovu svotu novca si možemo izdvojiti. 

Plakat na busu

Kako je organizirano putovanje?

Autobus kreće s Glavnog kolodvora u ranim jutarnjim satima, točnije u 6h. Nakon što gospođa iz agencije, a  i vozač, kraj vašeg imena stave kvačicu možete ući u autobus (naša agencija je jučer imala dva puna autobusa, tako  da im se očito isplate ovakvi izleti). Nedugo zatim dođete do slovenske granice, na kojoj ste, naravno, uvijek sumnjivi, a jednom kad prođete nju, slobodni ste ljudi. Na izlet u Graz možete otići svaki tjedan od čet-subote, a najpopularnije vrijeme za to je ovo siječanjsko, kada su sniženja najveća. U Grazu ostajete do 17h, a u Zagrebu ste već oko 20:30h. 

Slovenska carina

Suočavanje s popustima

Bilo je kako smo i očekivale. Na svim dućanima stajali su veliki natpisi s određenim popustima, a bilo je i onih FINAL SALE. Autobus staje u dva trgovačka centra prije negoli ode do grada. Putnici imaju pravo biranja, ukoliko žele, mogu ostati cijeli dan u jednome od ta dva centra, a po povratku se autobus vraća po njih. Postoji čak nekoliko kombinacija, a mi smo izabrale do ostanemo (na određeno vrijeme) u prvom centru, Seiersbergu, pa smo se kasnije prevezli do samog Graza. U tom centru smo obavile većinu šopinga, ali smo se tamo i  najviše razočarale. Samo dio asortimana, koji nije baš nešto posebno, bio je snižen. Većina robe je nekako oštećena, tako da takvu nismo htjele niti probavati, ali ipak nismo otišle praznih ruku. Kupile smo nekoliko majica i košulja po €5 i €3, malo jeftine bižuterije i to je bilo to. Nismo nosile puno novca, tako da nam veliki šoping i nije bio u planu. Drugi centar je West, u kojem se nalazi IKEA, i to je jedno od najpopularnijih odredišta naših šopingholičara. Puno ljudi se vratilo s lampama, stolicama, ormarićima, posteljinom itd.

Naš "ulov"

Šetnja gradom (dodatak)

Budući da smo šopingiranje ostavile iza sebe, popodne smo potrošile na šetnju gradom. Kako je centar grada malen, brzo smo ga obišle, ALI mojoj prijateljici Valentini je palo na pamet penjanje do Schlossberga, malene utvrde na brijegu, u samom centru Graza. Iako smo joj prigovarale zbog penjanja, nismo požalile što smo otišle gore. :) S utvrde se vidi cijeli grad, a zrak je jako čist. Odradile smo photosession na vrhu, malo razgledale i vratile se natrag na bus. 

Zaključak: Jednodnevno putovanje do Graza, za 100 kuna,  svakako se isplati. Svi ćete se složiti da cijena nije velika, a uz mogućnost kupovine po nižim cijenama dobijete i mogućnost razgledavanja grada. Kako grad nije velik, stignete otići i na ručak u jedan iz raznovrsne ponude restorana, a i posjetiti gore navedenu utvrdu. Otići do Graza možete uvijek. Bilo u šoping, bilo na izlet s prijateljicama ili romantični izlet s dečkom. Ukoliko još niste, otiđite na to putovanje! :)

Ana Juričević - urednica programa Radio Save

Ana Juričević studentica je 3. godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.u Zagrebu. Trenutno je na smjeru Televizija, a, od nove školske godine, radi kao urednica programa na Radio Sava. Radio je s radom počeo prošle godine, a sjedište mu je u studentskom domu, Stjepan Radić. Ana je, zbog širokog spektra obaveza, hobija i studiranja bila i prvi Superstudent u emisiji Akademska četvrt, na TVS-u.

1. Kako si došla do rada na Radio Savi?

Prošle akademske godine dvojica prijatelja su pokušavala stvoriti nekakav oblik radijskog emitiranja iz sobe. Od puke šale iz sobe došlo je do ozbiljne ideje o pokretanju radija. Zanimalo me od samog početka kako se uključiti u to. Pitala sam i eto me. 

2. Koji je bio tvoj prvi posao na radiju i kako si došla do mjesta urednice?

U početku sam vodila emisiju „Šalim se“ zajedno s Matejom Nenadić, koja danas vodi glazbenu listu radija, odnosno emisiju „Ritam Save“. Emisija je bila zabavnog tipa, sa željama i pozdravima. Osim toga, rado sam dolazila, gotovo svakodnevno stavljati glazbu da radiju koja je ponekad bila prepuštena samom kompjuteru da bira, pa je bilo svega i cajki i onog što nismo htjeli da se pušta. Do mjesta urednice sam došla na prijedlog Studentskog odbora na Savi koji me, uz Leu Vukić, predložio da budem odgovorna za program na radiju. Prihvatila sam i sad sam urednica skoro 4 mjeseca.

3. Koliko vas trenutno radi na tom projektu i kako se slažete međusobno?

Trenutno ima  nas 20 koji smo stalno aktivni. Ima i onih koji trenutno, zbog ostalih obaveza, nemaju vremena konstantno biti uključeni, ali nam  stoje na raspolaganju i naša vrata su za  njih uvijek otvorena.  Bez pretjerivanja, slažemo se odlično. Ako se i pojave nesuglasice, riješe se odmah. 

Playlista

4. Kakav program nudite slušateljima?
  Program je raznolik, ali ne i potpun. Treba nam ljudi. Zasad postoje dvije glazbene emisije, emisija o znanosti, sportu, Erasmusu i razmjeni studenata, snimke vjeronauka don Damira Stojića, debatna emisija, emisija o izlascima i ponudama za izlaske, emisija o studentima bitnim temama. U planu su nam još dvije emisije, jedna glazbena i jedna zabavno opuštenog stila. Nadamo se da ćemo uskoro krenuti i s njima.

5. Kako izgleda jedan dan na radiju?
Svaki dan na radiju je različit, a u biti isti. Svaki dan je neka druga emisija, ili više njih u eteru. Urednici emisija, koji su i voditelji, pripremaju svoje emisije i onda ih izvode u predviđenom terminu pojedine emisije. Netko od tehničke podrške, a ima nas jako malo, bude im tonski realizator. No, kako idemo naprijed tako su se i sami voditelji naučili koristiti tehnikom. 

Ana s kolegom Darkom

6. Misliš li da će Radio Sava opstati? Kolika vam je slušanost?
Pratimo slušanost koja varira od doba dana i emisije. Uvijek je veća kad je opuštenija emisija i kad je nešto studentima blisko i zanimljivo. Samo se nadamo da će slušanost porasti, da će se što više ljudi uključiti i da ćemo uskoro postati puno ozbiljniji, pa će nas se tako i shvaćati. Svaki početak je težak i jasno mi je da ako se ne uključe i mlađe generacije i što više ljudi da je opstanak teško moguć. Ali ima nas dosta vrijednih koji se trudimo pa se nadam da će sve biti kako planiramo. Naše nade su da, od ovoga što sad imamo, Radio Sava jednog dana postane pravi studentski radio.

7. Budući da si 3. godina studija novinarstva (na kojoj se bira smjer), izabrala si smjer Televizija, a radiš na radiju. Koji su tvoji planovi za budućnost?
  Mislim da je televizija moj smjer. Vizualni sam tip osobe. Vidim stvari kroz objektiv, pa mislim da mi to nekako i više leži. Radio više volim kao nešto što opušta i zabavlja, ništa previše ozbiljno. Takav tip radijskog programa najčešće i slušam. Ipak, nikad se ne zna gdje će me put odvesti. Možda se nakon 10 godina predomislim i osnujem vlastiti radio. :)

Beskućništvo u Zagrebu

Sve do nedavno pojam beskućništva u Hrvatskoj nije se spominjao. Zadnjih nekoliko godina sve je više ljudi koji prose na ulicama, spavaju u haustorima zgrada, po klupama u parkovima, hodaju poderani i plavih, mrzlih ruku. Ljudi bez obitelji, posla i krova nad glavom. Beskućnici.

Priča o Željku

Jedan od zagrebačkih beskućnika je i Željko Benić. Željko je u Zagreb došao prije tri godine, kada je ostao bez posla, a od nedavno je ostao i  bez kreveta u prihvatilištu. Željko se bavi prodajom časopisa Ulične svjetljke, o kojem sam već pisala. Njegov trenutni krevet su tramvajske i autobusne sjedalice, iako je na ulici znao imati problema, izgleda da vozači imaju suosjećanja.

  "Dobri su vozači, daju mi da spavam u tramvaju i autobusu..ne diraju me." 

Željko na distribuciji časopisa

Svoju priču podijelio je samnom kada sam radila prilog o Uličnim svjetiljkama, za Televiziju Student. 

Buđenje empatije

Moram priznati da nisam bila dobar novinar tada, slušala sam ga i nije mi bilo svejedno. Zamišljala sam ga kako spava sjedeći, u tramvaju, dok sam ja ležala na svome krevetu. Domska soba nije ništa posebno, ali barem imam krov nad glavom. Razmišljala sam o tom čovjeku cijelu noć i smišljala način kako da mu pomognem. Smišljala sam i smišljala dok nisam saznala da je sam otišao iz prihvatilišta. Nije mi bilo jasno zašto bi itko napustio mjesto gdje ima krevet, čistu posteljinu i što je najvažnije, krov nad glavom. Ipak, nisam upoznata sa cijelom situacijom pa ga ne mogu kritizirati jer, ipak, svatko ima svoje razloge. Potaknuta Željkovim primjerom odlučila sam nešto napraviti. Kako ne bi ispalo da sam puna riječi, a nigdje djela, prešutjet ću o čemu se radi.

Željko tijekom intervjua, s koordinatoricom volontera u Uličnim svjetiljkama, Margaretom

Problemi beskućnika u Zagrebu 

Mnogi od nas beskućnike doživljavavamo na loš način. Imamo predrasude o njima, kao i o svim ostalim marginalnim grupama. Većina tih predrasuda je vjerojatno točna. Velika većina njih, ako ne i svatko, je sama kriva za svoju situaciju. Što zbog lošeg "baratanja s novcem", što zbog alkohola, što zbog loših odnosa s obitelji. Ljudi nemaju obveze prema njima, ali grad zato ima. Zakonom o socijalnoj skrbi grad je dužan:

".. sukladno financijskim mogućnostima, poticati i osigurati građanima na svojem području druge oblike materijalnih pomoći i potpora kao što je prehrana u pučkim kuhinjama, privremeni smještaj beskućnika u prihvatilište, smještaj osoba koje primaju pomoć za uzdržavanje u socijalne stanove.."

Procjenjuje se da, samo u Zagrebu, postoji 500-tinjak beskućnika, dok neki tvrde da ih ima i više. 73% ove socijalno najugroženije skupine čine muškarci, prosječne dobi od 57 godina, a većina ih se nikad nije ženila. Polovica ih svoje primarne obiteljske i materijalne odnose smatra lošima, a skitnja i besposličarenje je zastupljeno u gotovo 70% slučajeva. Unatoč sveopćem mišljenju, beskućnici nisu nepismeni. Većina njih ima srednju stručnu spremu doh ih samo 9% nije obrazovano. Ovaj podatak dokazuje i to da članke za časopis Ulične svjetiljke pišu sami beskućnici. 

Slika preuzeta s portala zagrebancija.com

Smještaj i hrana
Zagreb je osigurao nekoliko prihvatilšta za beskućnike od kojih ono u Heinzelovoj nudi 84 ležaja. Kada se zbroji sav kapacitet očito je da mjesta za sve nema. Veliki problem beskućnicima je taj što nemaju adresu na kojoj bi bili prijavljeni, a budući da nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu ni socijalnu pomoć. 
Beskućnici se mogu hraniti u Pučkoj kuhinji Grada Zagreba, u Cerskoj i Branimirovoj za koju im treba uputnica Centra za socijalnu skrb. Kako ih većina ne prima socijalnu pomoć, ne mogu dobiti ni tu uputnicu pa se hrane na drugim lokacijama, na kojima nije potrebna nikakva uputnica. 

Zaključak: Beskućnici su osjetljiva tema o kojoj bi se dalo još, najmanje ovoliko, napisati. Većina njih je sama kriva za svoju sudbinu no besmisleno je da jedan glavni grad ne osigurava dovoljan smještaj za ljude koji se nađu u takvoj situaciji. Beskućništvo je, u Zagrebu, dobilo jednu, skroz novu, dimenziju. Umjesto da im pomogne, država im dozvoljava da postanu jedan, novi sloj društva koji postaje opće prihvaćen. Problem beskućništva je poznat u cijelom svijetu, no jedna malena država, kao što je Hrvatska, ne bi sebi trebala dozvoliti ovoliki broj socijalno ugroženih osoba, jer čak i zatvorenici imaju osiguran smještaj.


Za kraj ostavljam nešto na što sam naišla u Istanbulu..ovo je bio jedinstven slučaj!

Ledena senzacija u Zadru

Ovog prosinca zadarska djeca imaju još jedan razlog za veselje. Početkom mjeseca otvoreno je klizalište kod crkve sv. Marije, nasuprot sv. Donata, koje je ubrzo postalo glavna senzacija među mlađim, ali i starijim sugrađanima. 

Sve mogućnosti

Klizalište je otvoreno svakim danom od 12-22h, a vikendom i do 23h, što je više nego dovoljno da se "izguštate," Studentima i đacima klizanje je omogućeno za 20kn, ukoliko dođu od 12-16h, a 30kn ako dođu kasnije. U ovom prvom turnusu klizaljke se dobiju gratis, dok ih u drugom platite 10kn. Zainteresirani građani svih uzrasta mogu se upisati u školu klizanja koja traje 5 dana, a cijene su 150 kuna za djecu i 200 kuna za odrasle. Kao poklon grada Zadra svi zadarski osnovnoškolci od prvog do četvrtog razreda dobili su besplatan sat klizanja u jutarnjem terminu. Jedan "đir" zapravo traje 45 minuta.

"Klizalište je odlično. Inače vozim role pa me nije bilo toliko strah stati na klizaljke. Mislila sam da ćemo frendica i ja uzeti 2 đira, ali smo nakon pola sata klizanja shvatile da će nam i jedan biti dosta jer je malo naporno. Super je i muzika koju su puštali." - Sara, dvanaestogodišnja posjetiteljica

 

Klizalište je otvoreno po drugi puta

Ovo nije prvi puta da je u Zadru otvoreno klizalište. Naime, prošle godine, po prvi puta, bilo je napravljeno klizalište kod nove robne kuće, Supernove. Posjetitelji su se tada obradovali tom novitetu pa je u 40 dana prodano preko sedam tisuća ulaznica. Kao i prošle godine najviše navale ima na popodnevne sate pa ni ne čude ove akcije koje su osigurali u ranijem terminu. No nije svima tako zabavno. Posebno malenoj djeci i onima koji su doveli nekog na klizanje bez da se sami okušaju u tome.

"Meni i nije tako zanimljivo kao ovima što kližu. Stojim točno uz ogradu pa mi je malo hladno zbog ovog rashladnog sustava kojim spriječavaju led da se topi. Mislim da bi i pola sata bilo dovoljno, malo mi predugo to traje." - Goran, posjetitelj

Zaključak
Budući da sam malo kukavica nisam stala na klizaljke, ali možda se jednom ohrabrim. :) Kao i Goranu i meni je bilo malo hladno, no očekivala sam da će tako biti. Ljudima na klizalištu nije bilo hladno jer su se dosta ugrijali kruženjem po ledu.  Prošle godine je klizalište bilo otvoreno sve do sredine drugog mjeseca, a ove godine još uvijek ne znamo dokad će trajati.Cijena i nije tako malena, no čini se kako to gostima ne smeta jer su i danas svi stajali u redu  i nestrpljivo čekali ne bi li se okušali na ledu. Iako mi je bilo hladno, moram priznati da sam se malo nasmijala svaki puta kad bi netko pao. :D

Pogledajte video s padovima! :)

Intervju s Duškom Jurić

Dvadesetdvogodišnja Duška Jurić, nekadašnja zvijezda Bibinog svijeta jedno je od voditeljskih lica Televizije Student. Duška je trenutno studentica 4. godine novinarstva, a zašto se ostavila glume i upustila u voditeljske vode, pročitajte u ovom ekskluzivnom intervjuu! :)

1. Kako si došla do mjesta voditeljice?

Priča o Akademskoj četvrti počela je još prije godinu dana kada sam upisala smjer Televizija na 3. godini faksa. Tada smo se morali podijeliti u grupe od 11 ljudi i svaka grupa je predstavljala po jednu redakciju. Tako je moja, Ljubičasta redakcija, stvorila svoju emisiju, koju smo nazvali Akademska četvrt. Ta naša emisija je zapravo preteča današnje Akademske četvrti, koju možete gledati na Televiziji Student. Kolega Matej Sunara i ja bili smo voditelji te emisije i nakon što smo pokupili dosta pozitivnih komentara u vezi obavljanja tog posla, odlučila sam otići na audiciju za voditelje koju je raspisala TVS. 

2.Kako je bilo na audiciji? 

Audicija je prošla dobro. Bilo nas je jako puno, oko 60. Dobili smo jednu gotovu najavu koju smo morali reći pred kamerom, a drugu najavu smo morali izmisliti sami. Naime, odgledali smo jedan prilog o miševima na 16. katu nebodera i morali smo sami, svatko za sebe, smisliti najavu tog priloga. Posebno sam bila počašćena kad me prof. Mirković pitao bih li željela voditi otvorenje TVS-a.

3.Kako izgleda jedan voditeljski zadatak?

Nije to ništa pretjerano komplicirano. TVS nije željela imati stalne voditelje, tj. 2, 3 prepoznatljiva lica, nego nas ima dvadesetak i svaki tjedan se izmjenjujemo. Budući da je rad na TVS-u volonterski, to je zapravo jako dobro što nas ima tako puno jer inače ne bismo sve mogli uskladiti s drugim obavezama. Obično dan prije ili par sati prije  dobijemo najave za emisiju pa si mi voditelji sami podijelimo tekst ili ga malo preradimo. Često puta to budu improvizacije za vrijeme snimanja, ali mislim da onda ispadne bolje. Simpatičnije.

Duška i Gordan snimaju najave za emisiju Alter Ego

4. S kim si dosada radila i snimaš li samo za AČ?

Do sada sam, osim voditeljskog posla, snimala i priloge za Akademsku četvrt, a odnedavno sudjelujem i u snimanju Prekida programa, tj. noćnog programa za TVS. Taj Prekid programa ideja je Roberta Knjaza i nadamo se da ćemo njime privući publiku.

5. Zanima li te neko posebno područje novinarstva ili bi samo htjela biti voditeljica?

Voditeljski posao mi je drag i gušt mi je to raditi, ali jako me privlači i posao snimatelja. Nekako mi je oduvijek bilo fora gledati sve s druge strane kamere i dočarati ljudima sliku svijeta. No najveći problem mi predstavlja nošenje stativa jer je skoro teži od mene. :D  Kada bi mi se ukazala prilika, ne bih odbila ni ulogu voditeljice ni snimateljice. Novinarstvo me samo po sebi zanima i željela bih se okušati na svim novinarskim pozicijama dok ne pronađem ono što mi najbolje leži. Što se tiče raznih područja u novinarstvu, najviše me zanimaju neke obrazovne, kulturne pa i dokumentarne emisije. Voljela bih spojiti putovanja i novinarstvo u jedno te tako naučiti nešto novo.

6. Je li smjer Televizija tvoj konačan odabir?

Svo moje dosadašnje novinarsko iskustvo vezano je uz televiziju i ne bih imala ništa protiv da na tv-u ostanem do penzije.   Jako mi se sviđa cijela ta strka u redakciji, snimanje, montiranje, izbacivanje priloga van par minuta prije roka...I uvijek se nakon toga osjećam kao da smo napravili nešto dobro, da je vrijedilo svog tog stresa.

7. Kako to da si se ostavila glume? Pomaže li ti znanje stečeno na glumi da budeš manje nervozna pred kamerama?

Gluma je oduvijek bila moja prva ljubav, no onda, što sam bila starija, sve me više privlačilo novinarstvo. Ima tu neke sličnosti između ta dva poziva. U glumi sam se već bila okušala pa sam rekla sama sebi, hajmo probati nešto drugo. Htjela sam se okušati kao novinarka, a kako sam bila mlada i nadobudna, mislila sam da ću moći mijenjati svijet i pridonijeti poboljšanju hrvatskog novinarstva svojim radom. Onda sam došla na faks i prvo što su mi rekli bilo je - ne nadaj se da ćeš naći posao. Ali onda sam se prijavila na praksu na RTL-u i 2 mjeseca volontirala u njihovom informativnom programu. To me još više zagrijalo za novinarstvo, a pogotovo za tv. Oduvijek mi je najveći problem bilo to prepoznavanje po ulici, koje je neizostavni dio ako se baviš glumom. U početku mi je to jako teško padalo, čak sam se i ispisala iz ZKM-a, no sada se već polako navikavam. Dogode se neke zbilja lijepe situacije i ljudi, pogotovo djeca, znaju biti ful slatki pa se onda nekako i lakše nosiš s tim.

 8. Kažeš da ti nije baš odgovaralo kad bi te ljudi prepoznali na ulici, kao voditeljicu će te sigurno prepoznavati, misliš da ćeš se sad drugačije/bolje nositi s tim?

Sada već imam neko iskustvo iza sebe i polako sam se već naviknula na sve to. No, mislim da se nikada neću uspjeti naviknuti u potpunosti. Prepoznavanje na ulici mi teško pada, ali previše volim novinarstvo da bih ga se odrekla zbog tog razloga. Čak me u zadnje vrijeme sve više kopka što sam odustala od glume iz istog tog razloga...

9.Zanima li te još nešto osim novinarstva?

Zapravo, da. Jedan od poslova koji mi se čini kao posao iz snova za mene je - sinkronizacija crtića.  Prije nekih desetak godina čak sam i posudila glas u jednom (tada su još videoteke bile u modi) i to mi se jako svidjelo. Bila bih zadovoljna s bilo kojim ženskim likom koji viče, smije se i jako je nespretan. Ne bi se bilo teško uživjeti u to. 

10. Gdje se vidiš za 5 godina?

Voljela bih do tada već imati završen faks, voljela bih raditi na televiziji i sinkronizirati pokoji crtić. A možda konačno skupim hrabrosti i odlučim se prijaviti na audiciju za glumu na ADU. Jer ne želim za 10 godina žaliti što se nikada nisam usudila probati. :)

Osnivanje udruge Televizija Student

U podrumu Fakulteta političkih znanosti jučer je održan sastanak u svezi osnivanja udruge Televizija Student.

S početkom u 17h sastanku su se pridružili prof. Tena Perišin, glavni urednik TVS-a, Igor Mirković, urednici emisija, Srna Bijuk, Mislav Rezniček-Šćukanec, Renata Šimić, Filip Fortuna, suradnici iz PR-ske grupe, te nekoliko vanjskih suradnika koji su bili voljni donirati dio svoga slobodnog vremena.

Igor Mirković s PR odjelom i Dejanom Oblakom

Razlog osnivanja udruge

Čelnici Televizije Student odlučili su osnovati udrugu Televizija Student kako bi lakše surađivali s ostalim udrugama i organizacijama, primali donacije, isplaćivali plaće itd. Glavni cilj sastanka bio je odabir predsjednika/ce, potpredsjednika/ce, tajnice i blagajnika. Nakon nekoliko propalih pokušaja glasovanja, potpredsjednicom je izabrana prof. Perišin, a predsjednicom Kristina Baticeli.

Kristina s vanjskim suradnicima

Kristina je trenutno studentica 5. godine i demonstrator na kolegijima vezanim uz televiziju, a odrađuje i smjenu u studiju te redakciji Televizije.

Rozalija Kučko

Za mjesto tajnice dobrovoljno se javila Rozalija Kučko, nekadašnja studentica Fakulteta političkih znanosti. Rozalijin zadatak je pobrinuti se oko tehničkih stvari, točnije, njena dužnost je pripremiti sve moguće papire kako se bi se službeno osnovala udruga. Budući da TVS trenutno nema prihode, odlučili su kako im blagajnik zasad nije potreban.

Prof. Tena Perišin

Na samom kraju sastanka, tzv. osnivači udruge Televizija Student su se potpisali, rukovali, te skupa s ostalim sudionicima zapljeskali.

Dodatni razlog za osnivanje udruge 

Jedan od razloga za osnivanje udruge je i natječaj za Superstudenta. U sklopu emisije Akademska četvrt srijedom prikazuje se rubrika Superstudent. Budući da nam je teško pronalaziti superstudente, odlučili smo otvoriti natječaj na Facebooku, putem kojeg će ljudi prijavljivati svoje prijatelje, djevojke, dečke. braću, sestre, rodbinu itd. Svaki tjedan će stručni žiri odabrati jednu osobu o kojoj će snimiti prilog za emisiju, a na kraju godine će se odabrati Superstudent godine kojeg će putnička agencija Collegium nagraditi putovanjem ili novčanom nagradom.

Ulične svjetiljke

Ulične svjetiljke prvi su hrvatski časopis za beskućnike. Trenutno se prodaju na ulicama Zagreba, Splita, Rijeke, Pule, Osijeka, Šibenika i Zadra. Časopis se izdaje u Rijeci, a dobrovoljci ga prevoze do ostalih gradova kako bi se mogao distribuirati. U Zagrebu se, od  14-15h (pon-petak), distribucija odvija u franjevačkom samostanu na Kaptolu. Distribuciju časopisa vode i organiziraju volonteri, a prodaju ga isključivo beskućnici. Časopis izlazi svaka tri mjeseca.

Sadržaj i prodaja 

Sadržaj časopisa pišu čitatelji i sami beskućnici. Pišu svoje životne priče, dojmove o časopisu, o odnosima s ostalim prodavačima, pjesme, prozu itd. Zbog nedostatka sadržaja časopis ne izlazi svaki mjesec. Prodavati mogu isključivo beskućnici, koji se onda nazivaju prodavačima. U zagrebačkim svjetiljkama trenutno postoji 15-ak beskućnika, a dozvoljeno im je prodavati godinu dana. 

"Uglavnom nam dolaze ti korisnici prihvatilišta jer oni nemaju drugog izbora. Ne mogu primati socijalnu pomoć, nemaju prebivalište, nemaju ništa... U praksi smiju prodavati godinu dana, no budući da je u našoj državi kriza onda se to smije malo produžiti, naravno ako vidimo da se oni trude i da žele naći posao..." - koordinatorica volontera, Margareta

Margareta, koordinatorica volontera

Pola zarade od prodaje, točnije 4kn, ide beskućniku, a druga polovica zarade namijenjena je tiskanju sljedećeg broja. 

Volonteri

U Uličnim svjetiljkama volontiraju najčešće studenti. Prema riječima koordinatorice cilj im je senzibilizirati mlade ljude, studente za beskućnike. Svakim radnim danom od 14-15h u franjevačkom samostanu na  adresi Kaptol 9 najmanje jedan volonter pomaže u distribuiranju časopisa beskućnicima. Organiziraju se i razne akcije u kojima volonteri prodaju časopis s beskućnicima. Iako volontera ima dovoljno , uvijek ima mjesta za još. U vrijeme kolokvija, ispita ili nekih drugih obaveza, nisu svi u mogućnosti odvojiti vremena za distribuciju časopisa, pa tako ekipa uvijek traži još studeneta koji bi im se htjeli pridružiti i pomoći. 

Torba koju prodavači moraju nositi

Problemi s lažnim prodavačima

Ulične svjetiljke su humanitarni projekt koji pomaže socijalno ugroženim osobama. Resocijalizacijom tj, prodajom časopisa beskućnike se spriječava da prose te ih se potiče da pronađu posao i opet "stanu na noge." u Zagrebu postoje već 5 godina i pomogle su mnogim beskućnicima. Iako časopis mogu prodavati samo registrirane osobe s iskaznicom nerijetko se dogodi da ga prodaju i oni koji, prema kriterijima, nemaju na to pravo. Upravo zbog takvih slučajeva prodavači sada nose kape, jakne, torbe i iskaznice s imenom i slikom. 

"Imali smo probleme s lažnim prodavačima, beskućnici su ljudi različitih profila, a nekima je cilj preživjeti na bilo koji način." - Margareta 

Pomozite i Vi

Pomoći možete i Vi. Javite se Margareti na facebook ukoliko želite volontirati, napišite nekakav članak, pjesmu, priču ili uslikajte nešto na temu beskućništva i pošaljite na mail: ulicne.svjetiljke@gmail.com ili preko obrasca udruge Ulični suputnik. 

Pogledajte i prilog o Uličnim svjetiljkama, koji se prikazao u emisiji Akademska četvrt na Telviziji Student. :)

Fade In

U prvom postu pisala sam kako sam se odlučila više angažirati na faksu, no odlučila sam to isto napraviti i van fakultetskih zidova. Skupa s nekoliko kolegica prijavila sam se na radionicu  u Fade In-u. Radi se o radionici dokumentarnog filma naziva "Biti drugačiji - identiteti, predrasude i nasilje". Kolegice je zanimala tema, a mene je više zanimao ovaj drugi dio, o izradi dokumentarnog filma. 

Radionica traje od 30.10. do 15.12., a održava se u prostorijama FADE IN-a, na adresi Nova Ves 18. Predavanja su bila zanimljiva i poučna, a predavači susretljivi i simpatični. Prije svega, dobri u svome poslu. Najbolje predavanje (barem meni), održao je Hrvoje Mabić, jedan od osnivača FADE IN-a koji nam je pričao o tome kako pristupiti izradi dokumentarnog filma. Objasnio nam je što trebamo napraviti kako bi naš film bio dobar, te kakve sve metode snimanja postoje. Donio nam je hrpu filmova za primjer, no stigli smo pogledati samo nekoliko. 

Predavanja su trajala 3 tjedna, nakon čega je uslijedilo snimanje našeg (mojeg), prvog dokumentarnog filma.

Ekipa s predavanja se podijelila u dvije grupe, s različitim temama, i krenula na snimanje. U mojoj grupi su: Ines, Marina, Tina, Robert i Petra. 

Mentori Željka i Lovro s polaznicima radionice

Naša tema je "TKO SU ONI?", a radi se o azilantima u kvartu Dugave, u Zagrebu. Marina je na jednom predavanju spomenula kako bi to bila zanimljiva tema za film, s čime su se predavači složili, pa smo prionuli na snimanje. Prva dva dana snimanja nisu bila laka. Budući da smo samo Tina i ja znale baratati kamerom, same smo i snimale. S nama, kao mentori koji su nas vodili cijelo vrijeme,  bili  su novinarka Željka i snimatelj Lovro. Lovro je, u ovom slučaju, bio tonac, i nerijetko je potezao kameru skupa samnom, budući da je on navikao snimati sam.

Lovro i Tina

Film smo zamislili kao svojevrsnu anketu, u kojoj stanovnici Dugava odgovaraju na pitanja o azilantima. Ispitivali smo ih jesu li primijetili neke nove ljude u kvartu, što misle o njima, smetaju li im, boje li ih se i misle li da će ulaskom u EU doći više stranaca, te hoće li im to smetati, a sve to s ciljem otkrivanja predrasuda o strancima.

Ekipa u akciji

Budući da sam snimala prilog, o radionici, za Televiziju Student, Željka mi je dala intervju. Rekla je i nešto o tome zašto smo se odlučili na ovakav pristup snimanju. Ona je jedina znala tko su zapravo  azilanti, dok nitko od nas nije smio znati, kako bi dokumenatarac bio vjerodostojan.

Trenutno je u tijeku montaža, što nije nimalo zabavno. :D Nažalost, ili nasreću, uz sve obveze, odvojila sam vremena samo za jedan termin, ali ne sumnjam da će ekipa napraviti dobar posao. Nadam se da ćemo uskoro moći i pogledati naše remek djelo. :) 

Drago mi je da sam se prijavila na ovu radionicu, iako nisam naučila puno s tehničke strane samih dokumentaraca, naučila sam nešto više o temi "Biti drugačiji". Upoznala sam neke zanimljive ljude s kojima želim i dalje surađivati. Budući da me zanima dokumentarna forma, prijavit ću se sigurno i na druge radionice. Možda jednog dana budete gledali moje filmove. :)

Klović se vraća doma

Smatrate li sebe kulturnom osobom? Pohađate li i one manje poznate kulturne događaje ili ste jedni od onih koji će otići na neki razvikani događaj samo zato što je eto, must see? Poslije toga ste spremni danima pričati o tome, kao da je to najbolja stvar koju ste ikada doživjeli?

Ma ne brinite, nisam ovdje vas kritiziram ili pak prosvijetlim zašto je važno biti kulturno obrazovan. 

Kao prava Dalmatinka nisam baš navikla ići po izložbama, priredbama i sličnim manifestacijama koje bi me kulturno uzdigle.  Išla sam po koncertima, ali to se baš i ne može nazvati uzdizanjem, kamoli kulturnim. 

Jučer sam, sasvim slučajno, otišla na izložbu Julija Klovića. Već sam bila u Klovićevim dvorima, ali na nekoj sasvim drugačijoj izložbi. 

Naziv ove izložbe je "Julije Klović- najveći miniaturist renesanse", i traje sve do 20.1.2013. Cijena? Prava sitnica - 40kn! Pa i nije baš sitnica za studentski džep, ali nećemo o tome sad. 

Izložba je  postavljena u nekoliko prostorija sa svim važnijim Klovićevim djelima i sve je bilo nekako miniaturno. Svjetla su bila prigušena, a slike osvjetljene malenim svjetlima - kao što možete vidjeti na fotografijama. Ne bi mi smetalo da su velika svjetla bila upaljena, no očito je njima to bilo važno. Za potpuni doživljaj pobrinula se jedna mlada dama koja nas je vodila u obilazak i detaljno opisala sve što se nalazilo u prostorijama. Za nju mogu samo reći - Ona zna znanje! 

Tijekom obilaska palo mi je na pamet da bih mogla napraviti nekoliko fotografija i napraviti post o ovome pa sam to i učinila. Zadnji puta, kad sam bila, slikanje nije bilo dozvoljeno, ali sam ipak odlučila pokušati. Nakon što sam napravila nekoliko fotki prišao mi je jedan od zaposlenika i i zamolio me da spremim fotoaparat. Očito mu to nije bilo dovoljno pa je upozorio voditeljicu na mene. Malo reći da sam se osjećala kao kriminalac. Ove četiri fotografije su jedine uspjele! :)

Nakon što sam bila prisiljena odustati od fotkanja, posvetila sam se razgledavanju... i razmišljanju. Nedavno mi je prijateljica pričala kako ju je oduševila nekakva apstraktna izložba. Sjećam se da me se radovi ni najmanje nisu dojmili jer jednostavno ne cijenim takvu vrstu umjetnosti. Teško da žutu točku na bijelom papiru ili dvije kose linije mogu smatrati nekakvom umjetnošću, a da ne pričam o nekakvim mrljama koje i malo dijete može napraviti. 

Klović je nešto sasvim drugačije. Njegove miniature su stvarno nešto posebno. Izdaleka ne izgledaju tako, dok se ne približite..a kad se približite.. Njegova djela su tako detaljno napravljena da vam uopće ne bude jasno kako mu je to išlo za rukom. Onda kad se sjetite da je stvarao za vrijeme renesanse, oduševljenje bude još veće. Giorgio Vasari, koji je i sam bio umjenik, pisao je životopise tadašnjih umjetnika, među ostalima i Klovićev. U svojem djelu napisao kako je Michelangelo bio Klovićev najdraži umjetnik, te je svoja djela radio po uzoru na njegova. Klovića su kasnije prozvali Michelangelom miniatura. Najpoznatije njegovo djelo je Časoslov Farnsese, koje je u biti molitvena knjiga. Replika te knjige je predstavljena na izložbi, no, nažalost, nisam ju uspjela uslikati. 

Izložba je definitivno bila vrijedna gledanja. Trebala sam, zapravo, pretpostaviti da će mi se svidjeti, ipak mi je renesansa najdraže doba.

Lijepo je kad se nečiji rad tako cijeni, samo, šteta što se to najčešće dogodi kad autor već premine. Tko zna, možda će i moja djela netko ovako gledati..obložena staklom, bez mogućnosti fotografiranja. Tko zna..

Prvo konvergentno iskustvo

Ako sam išta naučila na ovom faksu, onda je to da se moraš javljati i javljati za praćenje raznih događaja, skupova, radionica, konferencija itd.. Nisam od onih koji vole da ih profesori upamte, ali sam svakako od onih kojima uvijek, na kraju, fali bod, ili dva, do veće ocjene. Ove godine sam odlučila - prijavljujem se na sve! 

Prva takva prilika pružila mi se na kolegiju Konvergencija medija. Profesorica je spomenula nekakvu konferenciju na kojoj će gostovati američki predavači, a ja sam odlučila da bih ju mogla popratiti fotografijom, koja mi je inače hobi. Tada nisam ni znala što me čeka. Svi smo mislili kako će taj događaj trajati  jedan dan, odradit ćemo posao, skupit bodove i to je to... moram li reći da smo se prevarili? Saznali smo da konferencija traje tri dana, te da će biti potrebno puno više od kratkog izvještaja i par fotkica s mjesta događaja. Ma nije nas profesorica prevarila, prevarili smo se sami. 

"Tradicionalne vrijednosti u novomedijskom okruženju" bio je naziv ove regionalne, medijske konferencije koju je organiziralo američko veleposlanstvo u RH, u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom i Fakultetom političkih znanosti. Trajala je od 15.11. - 17.11., a gostovali su Joe Bergantino, stručnjak za istraživačko novinarstvo, Dan Gillmor, stručnjak za građansko novinarstvo i Joshua Benton s Harvarda. Otvaranje konferencije proteklo je glatko. Gosti su došli na FPZG, obratio im se dekan Nenad Zakošek, američki ambasador Kenneth Merten te Zdenko Duka, predsjednik HND-a. Dio publike je slušao govore, dio je stalno gledao na sat, a nas 18 je prenosilo otvaranje na svim mogućim medijima. 

Iza scene

Drugi dan je uslijedilo ono teže. Konferencija se održavala u HND-u, pa su nam tako oni osigurali laptope, bilježnice, kemijske, struju, hranu, piće.. ali ono najvažnije nije radilo - internet! Konferencija je počela, predavači su bili spremni sa svojim prezentacijama, a moja ekipa je lagano ludila. Čudom sam se spojila na neku, sasvim lijevu, mrežu i moja veza je radila. Video ekipa je imala drugi problem. Jedna, od dvije kamere nije radila, što je značilo da dvoje ljudi ostaje bez posla. Radijska ekipa nije mogla spojiti live stream, a twitteraši i fesjbukovci su već bili na rubu živaca. Nekoliko kolega je privremeno "posudilo" svoj wirelles s Iphone-a pa je ekipa, kako-tako, počela s radom. Panika je lagano popuštala, a Internet je uskoro popravljen, pa je i svim našim problemima došao kraj. Živjeli tehničari!

Radijska ekipa

 Moj zadatak je bio fotografirati govornike, goste, novinare iz susjednih zemalja, te nas same. Taj zadatak su imale još dvije kolegice, Tara i Oriana. Trebale smo slikom obojiti postove kolegica koje su člancima izvještavale što se događalo u dvorani.

Prof. Joshua Benton s prof. Dan Gillmorom

Prof. Daria Marjanović s prof. Joe Bergantinom

Promatrala sam "svoje"  ljude tijekom Konferencije i moram priznati da su mi djelovali sasvim profesionalno, a tek treći dan.. Treći dan smo već znali svoje uloge i , usuđujem se reći, odradili smo ih maestralno. Postovi su ažurirani na vrijeme, radio i video stream je prenosio Konferenciju, a napravili su i kratke intervjue s gostima, kao i s nama koji smo sudjelovali u prenošenju.  Twitter je taj dan imao rekordan broj tweetova, s profila "Televizija Student", a Facebook je prenosio ono najosnovnije, dok su se fotografije brzinom munje stavljale na zajednički drive. Na kraju dana gosti su nam čestitali na dobro obavljenom poslu, profesorica nas ishvalila, a mi smo se osjećali jednim korakom bliže budućoj karijeri.

Posebne  pohvale idu ekipi cateringa koji su se brinuli o tome da ne ostanemo gladni i žedni. :)

Od silne brige o fotografijama nisam uspjela poslušati sve što su naši gosti govorili, što mi je jako žao. Jedna od onih izjava koje su mi ušle u uho bila je i ova Bentonova, nad kojom su se neki od nas zamislili. Poslušajte što on kaže o pokretanju vlastitog novinarskog portala!