Beskućništvo u Zagrebu

Sve do nedavno pojam beskućništva u Hrvatskoj nije se spominjao. Zadnjih nekoliko godina sve je više ljudi koji prose na ulicama, spavaju u haustorima zgrada, po klupama u parkovima, hodaju poderani i plavih, mrzlih ruku. Ljudi bez obitelji, posla i krova nad glavom. Beskućnici.

Priča o Željku

Jedan od zagrebačkih beskućnika je i Željko Benić. Željko je u Zagreb došao prije tri godine, kada je ostao bez posla, a od nedavno je ostao i  bez kreveta u prihvatilištu. Željko se bavi prodajom časopisa Ulične svjetljke, o kojem sam već pisala. Njegov trenutni krevet su tramvajske i autobusne sjedalice, iako je na ulici znao imati problema, izgleda da vozači imaju suosjećanja.

  "Dobri su vozači, daju mi da spavam u tramvaju i autobusu..ne diraju me." 

Željko na distribuciji časopisa

Svoju priču podijelio je samnom kada sam radila prilog o Uličnim svjetiljkama, za Televiziju Student. 

Buđenje empatije

Moram priznati da nisam bila dobar novinar tada, slušala sam ga i nije mi bilo svejedno. Zamišljala sam ga kako spava sjedeći, u tramvaju, dok sam ja ležala na svome krevetu. Domska soba nije ništa posebno, ali barem imam krov nad glavom. Razmišljala sam o tom čovjeku cijelu noć i smišljala način kako da mu pomognem. Smišljala sam i smišljala dok nisam saznala da je sam otišao iz prihvatilišta. Nije mi bilo jasno zašto bi itko napustio mjesto gdje ima krevet, čistu posteljinu i što je najvažnije, krov nad glavom. Ipak, nisam upoznata sa cijelom situacijom pa ga ne mogu kritizirati jer, ipak, svatko ima svoje razloge. Potaknuta Željkovim primjerom odlučila sam nešto napraviti. Kako ne bi ispalo da sam puna riječi, a nigdje djela, prešutjet ću o čemu se radi.

Željko tijekom intervjua, s koordinatoricom volontera u Uličnim svjetiljkama, Margaretom

Problemi beskućnika u Zagrebu 

Mnogi od nas beskućnike doživljavavamo na loš način. Imamo predrasude o njima, kao i o svim ostalim marginalnim grupama. Većina tih predrasuda je vjerojatno točna. Velika većina njih, ako ne i svatko, je sama kriva za svoju situaciju. Što zbog lošeg "baratanja s novcem", što zbog alkohola, što zbog loših odnosa s obitelji. Ljudi nemaju obveze prema njima, ali grad zato ima. Zakonom o socijalnoj skrbi grad je dužan:

".. sukladno financijskim mogućnostima, poticati i osigurati građanima na svojem području druge oblike materijalnih pomoći i potpora kao što je prehrana u pučkim kuhinjama, privremeni smještaj beskućnika u prihvatilište, smještaj osoba koje primaju pomoć za uzdržavanje u socijalne stanove.."

Procjenjuje se da, samo u Zagrebu, postoji 500-tinjak beskućnika, dok neki tvrde da ih ima i više. 73% ove socijalno najugroženije skupine čine muškarci, prosječne dobi od 57 godina, a većina ih se nikad nije ženila. Polovica ih svoje primarne obiteljske i materijalne odnose smatra lošima, a skitnja i besposličarenje je zastupljeno u gotovo 70% slučajeva. Unatoč sveopćem mišljenju, beskućnici nisu nepismeni. Većina njih ima srednju stručnu spremu doh ih samo 9% nije obrazovano. Ovaj podatak dokazuje i to da članke za časopis Ulične svjetiljke pišu sami beskućnici. 

Slika preuzeta s portala zagrebancija.com

Smještaj i hrana
Zagreb je osigurao nekoliko prihvatilšta za beskućnike od kojih ono u Heinzelovoj nudi 84 ležaja. Kada se zbroji sav kapacitet očito je da mjesta za sve nema. Veliki problem beskućnicima je taj što nemaju adresu na kojoj bi bili prijavljeni, a budući da nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu ni socijalnu pomoć. 
Beskućnici se mogu hraniti u Pučkoj kuhinji Grada Zagreba, u Cerskoj i Branimirovoj za koju im treba uputnica Centra za socijalnu skrb. Kako ih većina ne prima socijalnu pomoć, ne mogu dobiti ni tu uputnicu pa se hrane na drugim lokacijama, na kojima nije potrebna nikakva uputnica. 

Zaključak: Beskućnici su osjetljiva tema o kojoj bi se dalo još, najmanje ovoliko, napisati. Većina njih je sama kriva za svoju sudbinu no besmisleno je da jedan glavni grad ne osigurava dovoljan smještaj za ljude koji se nađu u takvoj situaciji. Beskućništvo je, u Zagrebu, dobilo jednu, skroz novu, dimenziju. Umjesto da im pomogne, država im dozvoljava da postanu jedan, novi sloj društva koji postaje opće prihvaćen. Problem beskućništva je poznat u cijelom svijetu, no jedna malena država, kao što je Hrvatska, ne bi sebi trebala dozvoliti ovoliki broj socijalno ugroženih osoba, jer čak i zatvorenici imaju osiguran smještaj.


Za kraj ostavljam nešto na što sam naišla u Istanbulu..ovo je bio jedinstven slučaj!

Ledena senzacija u Zadru

Ovog prosinca zadarska djeca imaju još jedan razlog za veselje. Početkom mjeseca otvoreno je klizalište kod crkve sv. Marije, nasuprot sv. Donata, koje je ubrzo postalo glavna senzacija među mlađim, ali i starijim sugrađanima. 

Sve mogućnosti

Klizalište je otvoreno svakim danom od 12-22h, a vikendom i do 23h, što je više nego dovoljno da se "izguštate," Studentima i đacima klizanje je omogućeno za 20kn, ukoliko dođu od 12-16h, a 30kn ako dođu kasnije. U ovom prvom turnusu klizaljke se dobiju gratis, dok ih u drugom platite 10kn. Zainteresirani građani svih uzrasta mogu se upisati u školu klizanja koja traje 5 dana, a cijene su 150 kuna za djecu i 200 kuna za odrasle. Kao poklon grada Zadra svi zadarski osnovnoškolci od prvog do četvrtog razreda dobili su besplatan sat klizanja u jutarnjem terminu. Jedan "đir" zapravo traje 45 minuta.

"Klizalište je odlično. Inače vozim role pa me nije bilo toliko strah stati na klizaljke. Mislila sam da ćemo frendica i ja uzeti 2 đira, ali smo nakon pola sata klizanja shvatile da će nam i jedan biti dosta jer je malo naporno. Super je i muzika koju su puštali." - Sara, dvanaestogodišnja posjetiteljica

 

Klizalište je otvoreno po drugi puta

Ovo nije prvi puta da je u Zadru otvoreno klizalište. Naime, prošle godine, po prvi puta, bilo je napravljeno klizalište kod nove robne kuće, Supernove. Posjetitelji su se tada obradovali tom novitetu pa je u 40 dana prodano preko sedam tisuća ulaznica. Kao i prošle godine najviše navale ima na popodnevne sate pa ni ne čude ove akcije koje su osigurali u ranijem terminu. No nije svima tako zabavno. Posebno malenoj djeci i onima koji su doveli nekog na klizanje bez da se sami okušaju u tome.

"Meni i nije tako zanimljivo kao ovima što kližu. Stojim točno uz ogradu pa mi je malo hladno zbog ovog rashladnog sustava kojim spriječavaju led da se topi. Mislim da bi i pola sata bilo dovoljno, malo mi predugo to traje." - Goran, posjetitelj

Zaključak
Budući da sam malo kukavica nisam stala na klizaljke, ali možda se jednom ohrabrim. :) Kao i Goranu i meni je bilo malo hladno, no očekivala sam da će tako biti. Ljudima na klizalištu nije bilo hladno jer su se dosta ugrijali kruženjem po ledu.  Prošle godine je klizalište bilo otvoreno sve do sredine drugog mjeseca, a ove godine još uvijek ne znamo dokad će trajati.Cijena i nije tako malena, no čini se kako to gostima ne smeta jer su i danas svi stajali u redu  i nestrpljivo čekali ne bi li se okušali na ledu. Iako mi je bilo hladno, moram priznati da sam se malo nasmijala svaki puta kad bi netko pao. :D

Pogledajte video s padovima! :)

Intervju s Duškom Jurić

Dvadesetdvogodišnja Duška Jurić, nekadašnja zvijezda Bibinog svijeta jedno je od voditeljskih lica Televizije Student. Duška je trenutno studentica 4. godine novinarstva, a zašto se ostavila glume i upustila u voditeljske vode, pročitajte u ovom ekskluzivnom intervjuu! :)

1. Kako si došla do mjesta voditeljice?

Priča o Akademskoj četvrti počela je još prije godinu dana kada sam upisala smjer Televizija na 3. godini faksa. Tada smo se morali podijeliti u grupe od 11 ljudi i svaka grupa je predstavljala po jednu redakciju. Tako je moja, Ljubičasta redakcija, stvorila svoju emisiju, koju smo nazvali Akademska četvrt. Ta naša emisija je zapravo preteča današnje Akademske četvrti, koju možete gledati na Televiziji Student. Kolega Matej Sunara i ja bili smo voditelji te emisije i nakon što smo pokupili dosta pozitivnih komentara u vezi obavljanja tog posla, odlučila sam otići na audiciju za voditelje koju je raspisala TVS. 

2.Kako je bilo na audiciji? 

Audicija je prošla dobro. Bilo nas je jako puno, oko 60. Dobili smo jednu gotovu najavu koju smo morali reći pred kamerom, a drugu najavu smo morali izmisliti sami. Naime, odgledali smo jedan prilog o miševima na 16. katu nebodera i morali smo sami, svatko za sebe, smisliti najavu tog priloga. Posebno sam bila počašćena kad me prof. Mirković pitao bih li željela voditi otvorenje TVS-a.

3.Kako izgleda jedan voditeljski zadatak?

Nije to ništa pretjerano komplicirano. TVS nije željela imati stalne voditelje, tj. 2, 3 prepoznatljiva lica, nego nas ima dvadesetak i svaki tjedan se izmjenjujemo. Budući da je rad na TVS-u volonterski, to je zapravo jako dobro što nas ima tako puno jer inače ne bismo sve mogli uskladiti s drugim obavezama. Obično dan prije ili par sati prije  dobijemo najave za emisiju pa si mi voditelji sami podijelimo tekst ili ga malo preradimo. Često puta to budu improvizacije za vrijeme snimanja, ali mislim da onda ispadne bolje. Simpatičnije.

Duška i Gordan snimaju najave za emisiju Alter Ego

4. S kim si dosada radila i snimaš li samo za AČ?

Do sada sam, osim voditeljskog posla, snimala i priloge za Akademsku četvrt, a odnedavno sudjelujem i u snimanju Prekida programa, tj. noćnog programa za TVS. Taj Prekid programa ideja je Roberta Knjaza i nadamo se da ćemo njime privući publiku.

5. Zanima li te neko posebno područje novinarstva ili bi samo htjela biti voditeljica?

Voditeljski posao mi je drag i gušt mi je to raditi, ali jako me privlači i posao snimatelja. Nekako mi je oduvijek bilo fora gledati sve s druge strane kamere i dočarati ljudima sliku svijeta. No najveći problem mi predstavlja nošenje stativa jer je skoro teži od mene. :D  Kada bi mi se ukazala prilika, ne bih odbila ni ulogu voditeljice ni snimateljice. Novinarstvo me samo po sebi zanima i željela bih se okušati na svim novinarskim pozicijama dok ne pronađem ono što mi najbolje leži. Što se tiče raznih područja u novinarstvu, najviše me zanimaju neke obrazovne, kulturne pa i dokumentarne emisije. Voljela bih spojiti putovanja i novinarstvo u jedno te tako naučiti nešto novo.

6. Je li smjer Televizija tvoj konačan odabir?

Svo moje dosadašnje novinarsko iskustvo vezano je uz televiziju i ne bih imala ništa protiv da na tv-u ostanem do penzije.   Jako mi se sviđa cijela ta strka u redakciji, snimanje, montiranje, izbacivanje priloga van par minuta prije roka...I uvijek se nakon toga osjećam kao da smo napravili nešto dobro, da je vrijedilo svog tog stresa.

7. Kako to da si se ostavila glume? Pomaže li ti znanje stečeno na glumi da budeš manje nervozna pred kamerama?

Gluma je oduvijek bila moja prva ljubav, no onda, što sam bila starija, sve me više privlačilo novinarstvo. Ima tu neke sličnosti između ta dva poziva. U glumi sam se već bila okušala pa sam rekla sama sebi, hajmo probati nešto drugo. Htjela sam se okušati kao novinarka, a kako sam bila mlada i nadobudna, mislila sam da ću moći mijenjati svijet i pridonijeti poboljšanju hrvatskog novinarstva svojim radom. Onda sam došla na faks i prvo što su mi rekli bilo je - ne nadaj se da ćeš naći posao. Ali onda sam se prijavila na praksu na RTL-u i 2 mjeseca volontirala u njihovom informativnom programu. To me još više zagrijalo za novinarstvo, a pogotovo za tv. Oduvijek mi je najveći problem bilo to prepoznavanje po ulici, koje je neizostavni dio ako se baviš glumom. U početku mi je to jako teško padalo, čak sam se i ispisala iz ZKM-a, no sada se već polako navikavam. Dogode se neke zbilja lijepe situacije i ljudi, pogotovo djeca, znaju biti ful slatki pa se onda nekako i lakše nosiš s tim.

 8. Kažeš da ti nije baš odgovaralo kad bi te ljudi prepoznali na ulici, kao voditeljicu će te sigurno prepoznavati, misliš da ćeš se sad drugačije/bolje nositi s tim?

Sada već imam neko iskustvo iza sebe i polako sam se već naviknula na sve to. No, mislim da se nikada neću uspjeti naviknuti u potpunosti. Prepoznavanje na ulici mi teško pada, ali previše volim novinarstvo da bih ga se odrekla zbog tog razloga. Čak me u zadnje vrijeme sve više kopka što sam odustala od glume iz istog tog razloga...

9.Zanima li te još nešto osim novinarstva?

Zapravo, da. Jedan od poslova koji mi se čini kao posao iz snova za mene je - sinkronizacija crtića.  Prije nekih desetak godina čak sam i posudila glas u jednom (tada su još videoteke bile u modi) i to mi se jako svidjelo. Bila bih zadovoljna s bilo kojim ženskim likom koji viče, smije se i jako je nespretan. Ne bi se bilo teško uživjeti u to. 

10. Gdje se vidiš za 5 godina?

Voljela bih do tada već imati završen faks, voljela bih raditi na televiziji i sinkronizirati pokoji crtić. A možda konačno skupim hrabrosti i odlučim se prijaviti na audiciju za glumu na ADU. Jer ne želim za 10 godina žaliti što se nikada nisam usudila probati. :)