Beskućništvo u Zagrebu

Sve do nedavno pojam beskućništva u Hrvatskoj nije se spominjao. Zadnjih nekoliko godina sve je više ljudi koji prose na ulicama, spavaju u haustorima zgrada, po klupama u parkovima, hodaju poderani i plavih, mrzlih ruku. Ljudi bez obitelji, posla i krova nad glavom. Beskućnici.

Priča o Željku

Jedan od zagrebačkih beskućnika je i Željko Benić. Željko je u Zagreb došao prije tri godine, kada je ostao bez posla, a od nedavno je ostao i  bez kreveta u prihvatilištu. Željko se bavi prodajom časopisa Ulične svjetljke, o kojem sam već pisala. Njegov trenutni krevet su tramvajske i autobusne sjedalice, iako je na ulici znao imati problema, izgleda da vozači imaju suosjećanja.

  "Dobri su vozači, daju mi da spavam u tramvaju i autobusu..ne diraju me." 

Željko na distribuciji časopisa

Svoju priču podijelio je samnom kada sam radila prilog o Uličnim svjetiljkama, za Televiziju Student. 

Buđenje empatije

Moram priznati da nisam bila dobar novinar tada, slušala sam ga i nije mi bilo svejedno. Zamišljala sam ga kako spava sjedeći, u tramvaju, dok sam ja ležala na svome krevetu. Domska soba nije ništa posebno, ali barem imam krov nad glavom. Razmišljala sam o tom čovjeku cijelu noć i smišljala način kako da mu pomognem. Smišljala sam i smišljala dok nisam saznala da je sam otišao iz prihvatilišta. Nije mi bilo jasno zašto bi itko napustio mjesto gdje ima krevet, čistu posteljinu i što je najvažnije, krov nad glavom. Ipak, nisam upoznata sa cijelom situacijom pa ga ne mogu kritizirati jer, ipak, svatko ima svoje razloge. Potaknuta Željkovim primjerom odlučila sam nešto napraviti. Kako ne bi ispalo da sam puna riječi, a nigdje djela, prešutjet ću o čemu se radi.

Željko tijekom intervjua, s koordinatoricom volontera u Uličnim svjetiljkama, Margaretom

Problemi beskućnika u Zagrebu 

Mnogi od nas beskućnike doživljavavamo na loš način. Imamo predrasude o njima, kao i o svim ostalim marginalnim grupama. Većina tih predrasuda je vjerojatno točna. Velika većina njih, ako ne i svatko, je sama kriva za svoju situaciju. Što zbog lošeg "baratanja s novcem", što zbog alkohola, što zbog loših odnosa s obitelji. Ljudi nemaju obveze prema njima, ali grad zato ima. Zakonom o socijalnoj skrbi grad je dužan:

".. sukladno financijskim mogućnostima, poticati i osigurati građanima na svojem području druge oblike materijalnih pomoći i potpora kao što je prehrana u pučkim kuhinjama, privremeni smještaj beskućnika u prihvatilište, smještaj osoba koje primaju pomoć za uzdržavanje u socijalne stanove.."

Procjenjuje se da, samo u Zagrebu, postoji 500-tinjak beskućnika, dok neki tvrde da ih ima i više. 73% ove socijalno najugroženije skupine čine muškarci, prosječne dobi od 57 godina, a većina ih se nikad nije ženila. Polovica ih svoje primarne obiteljske i materijalne odnose smatra lošima, a skitnja i besposličarenje je zastupljeno u gotovo 70% slučajeva. Unatoč sveopćem mišljenju, beskućnici nisu nepismeni. Većina njih ima srednju stručnu spremu doh ih samo 9% nije obrazovano. Ovaj podatak dokazuje i to da članke za časopis Ulične svjetiljke pišu sami beskućnici. 

Slika preuzeta s portala zagrebancija.com

Smještaj i hrana
Zagreb je osigurao nekoliko prihvatilšta za beskućnike od kojih ono u Heinzelovoj nudi 84 ležaja. Kada se zbroji sav kapacitet očito je da mjesta za sve nema. Veliki problem beskućnicima je taj što nemaju adresu na kojoj bi bili prijavljeni, a budući da nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu ni socijalnu pomoć. 
Beskućnici se mogu hraniti u Pučkoj kuhinji Grada Zagreba, u Cerskoj i Branimirovoj za koju im treba uputnica Centra za socijalnu skrb. Kako ih većina ne prima socijalnu pomoć, ne mogu dobiti ni tu uputnicu pa se hrane na drugim lokacijama, na kojima nije potrebna nikakva uputnica. 

Zaključak: Beskućnici su osjetljiva tema o kojoj bi se dalo još, najmanje ovoliko, napisati. Većina njih je sama kriva za svoju sudbinu no besmisleno je da jedan glavni grad ne osigurava dovoljan smještaj za ljude koji se nađu u takvoj situaciji. Beskućništvo je, u Zagrebu, dobilo jednu, skroz novu, dimenziju. Umjesto da im pomogne, država im dozvoljava da postanu jedan, novi sloj društva koji postaje opće prihvaćen. Problem beskućništva je poznat u cijelom svijetu, no jedna malena država, kao što je Hrvatska, ne bi sebi trebala dozvoliti ovoliki broj socijalno ugroženih osoba, jer čak i zatvorenici imaju osiguran smještaj.


Za kraj ostavljam nešto na što sam naišla u Istanbulu..ovo je bio jedinstven slučaj!